Poluotok Pelješac se smjestio na jugu Hrvatske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. 

Poluotok Pelješac  se nalazi u južnoj Dalmaciji a dugačak je oko 65 km obuhvača 348 km2 površine. Pelješac je bogat šumama crnog bora i mediteranskim raslinjem, veliki dio površina je pod maslinicima i vinogradima koji daju djevičansko maslinovo ulje i visokokvalitetna crna vina.Veliki dio obale poluotoka Pelješca skoro je jedno povezano naselje mjestimično isprekidana plažama i uvalama, obraslim bogatom mediteranskom i suptropskom vegetacijom. Sve ovo spojeno s morem i suncem daje poluotoku Pelješcu obilježje pravog mediteranskog raja.

Cijeli poluotok Pelješac nudi se u punoj romantičnoj ljepoti. Obale su načićkane uvalama, bijelim žalima, maslinama, stoljetnim čempresima, stijenama obraslim kaduljom. Duž poluotoka Pelješca protežu se vinogradi Plavca malog, autohtone dalmatinske sorte koja na najškrtijim tlima na padinama Dingača i Postupa daje najbolja crvena vina Hrvatske.

Nigdje na tako malom prostoru kao što je to na poluotoku Pelješcu, toliko bogatstvo sadržaja, toliko izazova za gurmane i vinoljupce. Vinske ceste, obilasci vinarija, predstavljaju snažne doživljaje tradicije, življenja i ljubavi Pelješca i pelješčana prema grožđu i vinu.

Poznat je po proizvodnjih najboljih hrvatskih crnih vina od kojih je najpoznatiji dingač i postup. Vina su jaka zbog velikih količina šećera kojeg dobiju zahvaljujući trostrukoj insolaciji, direktno od sunca, refleksijom od mora i refleksijom od stijena.

Pruža se skoro usporedno sa smjerom pružanja obale, od svog spoja s kopnom u Malom Stonu pa do krajnjeg rta Lovište dug je 77 km. S kopnom je spojen Stonskom prevlakom koja je na najužem dijelu široka 1450 m. Prevlaka je pretežno pjeskovita i očigledno je da je nastala nanosima, što pokazuje da je Pelješac nekada bio otok. Građa Pelješca je brdovita s dosta krških polja. Građa je pretežno vapnenačka. Od svih brda najviši je Sveti Ilija (961m) kojeg još nazivaju i Zmijsko brdo ili Monte vipera.

Ime Pelješac najvjerojatnije potječe od imena brijega Pelišac smještenog povrh Orebića. Pelješac je podijeljen na četiri općine : Ston, Janjina, Trpanj i Orebić.

Klima i položaj uzrokovali su da na Pelješcu raste dosta ljekovitog i aromatičnog bilja: metvica, ružmarin, kadulja, lavanda, mažuran.

Osim bogatog biljnog, od životinjskog svijeta Pelješac nastanjuje specifična vrsta Čagalj koja je raširena na poluotoku. Velik je i broj divljači kao što su: mufloni, divlje svinje, zečevi, fazani, kornjače i indijski mali mungos. Muflon je uvezen na Pelješac 1970. iz nacionalnog parka Brijuni.

Pelješac pripada jadranskom tipu mediteranske klime koju karakteriziraju duga, suha i topla ljeta s vedrim i mirnim danima. Zima je blaga i vlažna. Temperature zraka su relativno visoke tijekom cijele godine, a samo tijekom siječnja i veljače su temperature ispod 10° C. Valovi za vrijeme juga na Pelješcu su najveći i visoki su između 1,5 i 4 metra. Bura zimi donosi najhladnije vrijeme , no većinom vedro i gotovo uvijek bez oborina. Prosjek sunčanih sati na Pelješcu iznosi i preko 2500 na pojedinim mjestima, što govori o velikom broju sunčanih dana koji je među najvećima u Hrvatskoj.

Njegova arhitektura pokazat će Vam tragove povijesti koje su tu ostavile razne kulture.

Oko 5 stoljeća prije naše ere na poluotoku su živjeli pripadnici ilirskog plemena Plereja, rasprostranjeni na čitavom području od Boke Kotorske do Neretve. Brojne ilirske gomile ukazuju da su Plereji u pretopovijesti gusto naseljavali poluotok. Unatoč grčkom prisustvu u neposrednoj blizini Pelješca, dodiri i utjecaji na pelješke Ilire bili su neznatni. Pelješac kao da nije bio zanimljiv  Grcima.

Pokraj 3 stoljeća prije naše ere na primorju Ilirika, s ekspanzionističkim ciljevima, a povodom zaštite Grka i spriječavanja ilirskog gusarenja nad pomorskom trgovinom, stigli su Rimljani. Dugotrajni otpor Ilira, Rimljani su skršili divljačkim pokoljem zarobljenih odraslih muškaraca kojeg su 35 g. prije naše ere vojnici Oktavijana Agustusa izvršili na Mljetu i Korčuli, prodavši žene i odvodeći djecu u ropstvo. Tada je bio ugušen i svaki mogući otpor na Pelješcu, koji je ubrzo, stvaranjem rimske provincije Dalmacije, ušao u sastav rimske države.

U 7 stoljeću naše ere istočnu obalu Jadrana naselili su Slaveni. Od tada pa sve do 1333 godine poluotok dijeli pravo-političku sudbinu Huma ili Zahumlja. Dubrovčani su 1333 godine kupili poluotok od srpskog kralja Dušana i bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Preuzevši Stonski Rat (kako se tada zvao Pelješac) dubrovačka je vlada započela s provođenjem niza mjera kojima je za cilj bio učvršćenje vlasti nad novostečenim područjem, njegova zaštita od vanjskih opasnosti te osiguranje  gospodarskog života na poluotoku. Jedna od tih mjera bila je i podjela zemlje novim vlasnicima. Dubrovački vlastelinski krug htio ga je zadržati za sebe, ali otpor na kojeg je naišao u starosjedilačkom žiteljstvu, napose starješinskom sloju, natjerao ga je na određene kompromise.

Lovište

Lovište je malo mjesto smješteno u jednom od najljepših zaljeva na poluotoku Pelješcu. Prostor Lovišta obuhvaća oko 40km obale u kojoj su brojne uvale i plaze. Klima u Lovištu je idealna za kupališni turizam. Glavna uvala ima uvijek toplije more, a broj sunčanih sati godišnje prolazi brojku od 3000. Brojni maslinici, kamene meje(zidovi) i imanja spomenik su ljudskom radu. Oko Lovišta je niz prirodnih pješčanih plaža do kojih se dolazi samo s mora, prekrasnih kamenih plaža kao da su rukom klesane i zasjenjenih borovitih uvala.

Kućište

Kućište leži u uvali na juznoj obali Pelješca, nasuprot srednjovjekovne Korčule, te zaštićen od brda Sv. Ilija na sjeveru. Kučište i Viganj su odvojeni Liberanom – mali rt, okruzen bijelom šljunčanom plažom. Dalje prema istoku je zaljev Zamošće sa dugom sljuncanom plažom, te istočna granica Perna, najnoviji dio Kučišta. Stara naselja smještena na brežuljcima iznad Kučišta i Perne su Zukovac, sa lijepim starim kamenim palačama, koje su na žalost, danas napuštene i Bilopolje poznato po odlicnim vinima i prekrasnim pogledom na kanal i Korčulu. Kućište ima dugu pomorsku tradiciju, centar mjesta datira iz 16 stoljeća, a u 19 stoljeću, širi se duž uvale izgradnjom kapetanskih kuća u stilu Dubrovačkih ljetnih palača. Najzanimljivija kuća je ona trgovacke i pomorske obitelji Lazarovic, to je kasno renesansna dvokatnica i barokni dvorac s kraja 18 stoljeća. Crkva Presvetog Trojstva sagrađena je 1752, te je jedana od najznačajnijih baroknih crkava na jugu hrvatske obale.

Orebić

Orebić je poznato pomorsko povijesno mjesto i turističko središte pelješca, smješten uz pelješki kanal u pondnožju največeg vrha pelješca Sv.Ilije (961m). Okolica se ističe bujnom mediteranskom vegetacijom. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, voćarstvo, ribarstvo i turizam. Među plažama izdvaja se uvala Trstenica.Postoji trajektna veza s Korčulom. .

Franjevački samostan iz 15 st. sa izuzetnim pogledom na korčulanski arhipelag, Crkva Gospe od Anđela, Pomorski muzej i stare kapetanske kuče svjedoče o bogatoj kulturi i povijesti ovog mjesta.

Orebić je utemeljen krajem 15 i početkom 16 st., na području tadašnje Dubrovačke Republike, te je od samog početka okrenut moru kao izvoru dobiti. Godine 1586 pomorci obitelji Orebić obnovili su kaštel usred utvrđenog naselja, koje se po njima prozvalo Orebić. Do 16 st. mjesto se zvalo Trstenica. Od 14 do 19 st. ovdje je bilo sjedište kneza. Tijekom tog vremena Orebić je bio pod upravom Dubrovačke Republike, i od davnina se razvijao kao pomorsko središte.

Od 17 st. pelješki brodovi sačinjavali su važan dio dubrovačke trgovačke mornarice. Brodovlasničke obitelji postajale su sve moćnije te počinju ulagati u zajedničke jedrenjake. Njihov se uspon nastavlja i pod vlašću Austrije, pogotovo u drugoj polovici 19 st. kada se, 1865 godine, osniva u Orebiću dioničko društvo za “gradnju (i eksploataciju) brodova duge plovidbe”, kasnije Pelješko pomorsko društvo, a 1875 nabavljena je oprema za društveno brodogradilište u Orebiću. Brodogradilište je svečano otvorio car Franjo Josip. Uglavnom je služilo za popravak brodova, a za radnog vijeka (13 godina), izgradilo je i 3 jedrenjaka duge plovidbe.

Janjina

Janjina je naselje u središtu poluotoka, a u mjestu se nalazi više lokaliteta s ostatcima iz ilirskog i rimskog doba. Gospodarsku osnovu kraja čine vinogradarstvo, poljodjelstvo i maslinarstvo, pa je Janjina odredište prvenstveno namijenjeno gostima koji žele upoznati autentičan način života i lokalne običaje. More i obližnja uvala Drače udaljena od Janjine samo 2 km. Sastoji se od dva sela, glavnoga koje se zove Janjina i manjeg, smještenoga iza brda i zbog toga prozvanoga Zabrežje. Mjesto Janjinu čini skup od pet zaselaka koji se zovu: Bara, Jaspričići, Prišlići, Dežulovići i Gornje Selo. Gornje Selo se sastoji od Lovrovića, Gornjeg Sela i Polutića. Bara i Gronje Selo već su postojali u 14 stoljeću, dok su ostali zaseoci nastali najverojatnije tijekom 15 ili 16 stoljeća..

Janjina je u 30-tim godinama ovog stoljeca bila obrtničko središte Pelješca, bilo je tu kovača, postolara, stolara, devet trgovina, dvije mesnice, dvije gostione, klubovi, glazba, škole… Svi su se vrlo uredno odijevali. Bilo je nepisano pravilo nositi bijelu košulju i odijelo za muškarce, a djevojke su uglavnom pratile modu i odijevale su se kao i one u velikim gradovima.

U vrijeme poklada, Janjini je bila puna mladih. Vladalo je veliko veselje,. ples se organizirao u dvije dvorane (sale). Nakon nekoliko dana boravka u Janjini, gledajući sav taj divan svijet gospodin Ivo Celegin, trgovacki putnik, te zastupnik poznatog poduzeca, uzviknuo je poznatu rečenicu: «Ovo nije Janjina, ovo je Mali Pariz!»

Tradicionalno se “Noć u Malom Parizu” (Pariška noć) održavala za vrijeme trajanja Zimskih praznika, dugo godina poslje. Na pozornicu dvorane bi se za potrebe te posebne noći postavila drvena maketa Eiffelovog tornja.

Naziv Mali Pariz zadržao se i do dana današnjeg. Neki ga spominju sa strahopoštovanjem, a drugi pak iz šale.

Žuljana

Jedno od najljepših i najatraktivnijih mjesta na južnoj strani poluotoka Pelješca smješteno u istoimenoj uvali, okruženo mnogobrojnim plažama, a posebno Vucine jedna od najljepsih na Jadranu, prekrasnom mediteranskom klimom i stoljetnim maslinicima i vinogradima.

Ston

Dva slikovita gradića – Ston i Mali Ston – sjede na prevlaci između kopna i masiva poluotoka Pelješca. Uz Dubrovnik, to su bila najvažnija i najuređenija mjesta Dubrovačke Republike. Moćne srednjovjekovne zidine štitile su solane i bogate posjede Republike na poluotoku Pelješcu.

Utvrđeni su i povezani 5 km dugim zidinama, koje su ujedno i najduže zidine u Europi, a druge su u svijetu poslje Kineskog zida.

Između poluotoka Pelješca i kopna usjekao se Malostonski zaljev, rezervat prirode pod morem, uzgajalište kamenica, mušula i kvalitetne ribe.